POMRČINA
Pomrčina. Otvoren prozor. Zavjesa lagano pleše u ritmu povjetarca. Sjene igraju kolo po zidovima preslikavajući krošnju stare smokve iz vrta. Ne mogu spavati. Postoji jedna tajna koju ću s vama podijeliti večeras. Kod kuće sam, na toplom i sigurnom. Ovo je mjesto gdje imam svoj mir, ali večeras mira nema. Smetaju mi neke misli za san. Razmišljam stalno o tom gradu što ga herojem nazivaju.
Dijete sam branitelja, dijete čovjeka kojeg gledam s poštovanjem i ponosom. On je Županjac, a Županja je blizu Vukovara.
Odrasla sam u gradu odakle je mama, na moru. U Slavoniju sam odlazila samo preko praznika, jednom ili dvaput godišnje, no sasvim dovoljno da bih znala odakle sam i gdje mi srce pripada.
Put života moju je obitelj preselio u Gospić, a ondje sam počela upoznavati grad s ožiljcima rata. Živjela sam pored starog ratnog invalida bez noge, išla sam u razred s djecom koja su izgubila roditelje, družila se s klincima čija je obitelj ostala bez doma.
Ljudi su se vraćali u grad s vremenom, a ja sam kroz godine saznavala sve više o ratu i tuzi koja je vladala Hrvatskom.
Jedna žena pričala mi je kako je zbog rata izgubila cijelu obitelj, sestre su joj odvedene u Bosnu te je svaki kontakt između njih izgubljen, a i sama je odvedena daleko od doma. Kada se vratila, više nikog nije bilo.
Moje sestre su mi sve na svijetu. Ne znam mogu li imalo zamisliti da one odu jedan dan i da ne znam više gdje su i kako im je. Imaju li sretan život? I jesu li uopće zdrave… Imam jednog odličnog prijatelja. Poput brata mi je. S njim sam obišla Velebit, upoznala Liku i povijest, a on mi je pričao o ratu koji je proživio. Njegova kuća prva je bila u selu koje je bilo granica. Pričao mi je kako su naši ljudi branili domove i kako se plakalo i vrištalo u dvorištima. Žene i djeca su se po podrumima skrivali. Stajala sam s njim na cesti gdje se ginulo. Pokazao mi je gdje još gori svijeća svaki dan za poginule.
Vukovar… Je li potrebno podsjećati na crne teme? Koliko je krađa bilo, progona, mučenja, silovanja, ubojstava, ismijavanja, boli, krvi, patnje…
Koliko je danas bolesnih i ranjenih ostalo? Što je s onima nikad pronađenima? Prolaze godine, svijet napreduje, a ljudi kao da zaboravljaju.
Toliko je mladih koji pojma nemaju, toliko mudrih koji šute.
Ja znam nekoga tko šuti. U tim očima vidim više nego u očima onog tko mi priča. I svi oni koji su bili na toj crti što dijeli život i smrt, gdje su? Neki su od bijesa na prosvjedu što ih tako gaze ovi u foteljama, a pola ih nije ni bilo tu dok se ginulo i pucalo. Neki sjede doma, razočarano, tužno, ali šute. Jer previše je boli i gorčine, previše izdaje od onih koji bi ih trebali poštivati.
Naš narod nije bio obična vojska. Bili su to ljudi velikoga srca koji su samo branili ovo tlo po kojemu hodamo. Čuvali su parkove i klupe kako bi ostale njihove uspomene i djetinjstva ondje i kako bi to pripalo njihovoj djeci… Nisu pušku držali jer su morali. Oni su svi disali kao jedan, a takvog naroda teško da će opet vidjeti ovaj jadan svijet. U ratu su bili kako bi spasili svoje obitelji, kako bi spasili jedan drugoga…
Mi imamo heroje kakve nitko nema. Neki još čekaju na stanove, neki jedva preživljavaju… a što su dobili čekajući? Ćirilicu? Bespotrebno je komentirati, ja ću samo navući flaster preko usta i spustiti glavu.
Više ne želim misliti o tome. Večeras se samo želim zahvaliti svima onima koji su nas obranili. Hvala Vam na ovoj zemlji. Hvala što zbog VAS imam Hrvatsku i što mirno živim, što imam svoje parkove i divne uspomene. Večeras ću zapaliti svijeću za sve nas i neka nas čuva Bog.
Hvala vam, Branitelji.
Hvala ti Tata.
Laura Troha
